Mlađu fazu željeznog doba u Međimurju dokumentiraju nalazi glinenih posuda s lokaliteta u Domašincu. Slučajno spašene glinene posude (urna i zdjele) znak su postojanja groblja ravnih grobova takozvane latenske kulture.
Nositelji latenske kulture – Kelti – točnije pripadnici jednog njihovog plemena Tauriska, zajedno sa starosjedilačkim stanovništvom dočekali su i dolazak Rimljana u Međimurje. Spomenuti keramički nalazi iz Domašinca, rađeni na lončarskom kolu, bez sumnje dokazuju prisutnost keltskih ratnika, lončara i metalurga u našem kraju.
U povijesnim vrelima Domašinec se prvi puta spominje 1244. godine. Tada se spominje plemić Petrina kao vlasnik posjeda imenom Damasa, odnosno Doma-sa. Feudalni posjed s imenom vlasnika Damaša (terrae Damasa) postojao je već ranije. Sredinom četrnaestog stoljeća, točnije 1349. se spominje posjed Damasa između rijeke Mure i Drave u županiji Zala. Današnje ime Domašinec (Domassi-necz) prvi puta se spominje 1478. godine.
U vrijeme Nikole i Petra Zrinskih, sredinom 17. stoljeća u Domašincu su držali posjede koje su dobili kao naknadu za vojničku službu Nikola Buđak, Juraj Daca i Juraj Katanec, Nikola Čes, Mihael Baranić i Stjepan Balaško. Oni su bili profesionalni vojnici u službi Zrinskih kao konjanici. U isto vrijeme kao pješaci u vojničkoj su službi Zrinskih bili Stanislav i Andrija Madak, Stjepan Špoljar, Ivan Nemet, Ivan Vargonić, Juraj Topličanec, Juraj Kolar i Petar Imbre.
Domašinec je 1672. godine bio sjedište jednog od 13 međimurskih judikata, odnosno upravnih središta. U judikat Domašinec spadala su pored mjesta Domašinec i naselja Dekanovec, Novakovec, Gardinovec, Belica, Pribislavec, Mihovljan i Gornji Pustakovec. U upravnoj reorganizaciji Međimurja provedenoj 1722. godine Domašinec je uvršten u vojvodat sa sjedištem u Novakovcu. Osim malog posjeda Ivana pl. Perasa, cijeli je Domašinec bio posjed čakovečkog vlastelinstva.
Krajem 18. stoljeća Domašinec je veliko, mnogoljudno i za ono vrijeme vrlo bogato naselje. Godine 1772. u Domašincu je bilo 86 poreznih obveznika, od toga 65 kmetova. Držali su čak 251 kravu, 278 junica i teladi, 238 konja i 658 svinja. U selu je bilo 86 kuća. Na veliko su uzgajali duhan, takozvani “međimurski čerebi”, mnogi su se bavili pčelarstvom i obrtom.
Prvi poznati službeni popis stanovništva obavljen 1786. godine govori da je u Domašincu bilo 811 stanovnika, odnosno 110 obitelji koji su živjeli u 109 kuća.
Popis stanovnika iz 1900. godine govori da je u Domašincu živjelo 1709 žitelja. Od toga muških je bilo 833, a ženskih 876. Od tih 1709 stanovnika, 1655 stanovnika izjasnilo se za hrvatski jezik kao materinji jezik, mađarski 52, njemački 2. Po vjeri bilo je 1696 rimokatolika, 1 protestant i 12 židova. Pismenih stanovnika bilo je 595. Tada su u Domašincu bile 252 kuće. Od toga 214 njih je bilo zidanih, 6 ih je imalo samo zidane temelje, 28 kuća bilo je od nabijene ilovače, a samo 4 su bile drvene. Crijepom je bilo pokriveno čak 214 kuća, jedna je bila pokrivena šindrom (drvene daske), te 39 kuća slamom.
Domašinec se 1910. godine zove Damasa. Ima 1924 stanovnika i sjedište je općine koju čini i selo Turčišće, te naseobina Podnova puszta koja ima 22 stanovnika.
Danas je Domašinec sjedište Općine Domašinec koju čine naselja Domašinec i Turčišće, broji (prema zadnjem popisu) 1.871 stanovnika. Opremljeno je komunalnom infrastrukturom, osim kanalizacije, ima osnovnu školu, dječji vrtić, ambulantu opće prakse i zubnu ambulantu, veterinarsku stanicu, ljekarnu, poslovnicu banke, nekoliko trgovina uključujući i trgovine repromaterijalom za poljoprivredu, ugostiteljske objekte. Na području naselja djeluju 2 kulturno-umjetničke udruge, 4 športske udruge, dobrovoljno vatrogasno društvo i udruga umirovljenika. Stanovništvo se pretežito bavi poljoprivredom, a znatan broj (oko 230) na privremenom je radu u inozemstvu.
Turčišće je mjesto smješteno u južnom dijelu domašinečke općine, na cesti tzv. “Murska magistrala”. U davnini je pripadalo zajedno sa Dvorišćem općini Hodošan i župi Sv. Juraj u Trnju. Od 1910. do 1919. godine oba navedena naselja su pripojena općini Domašinec, ali Turčišće i tada i danas pripada župi Sv. Juraj u Trnju.prema podaci ma iz 1995. godine Turčišće sa Dvorišćem ima 645 stanovnika i ukupnu površinu od 586 hektara i od 1993. godine pripada općini Domašinec.
U popisu zaplijenjenih imanja grofova Zrinskih 1670. godine stanovnici svih sela župe Sv. Juraj u Trnju, osim Palinovca nabrajaju se kao kmetovi Zrinskih. U tom popisu spominje se i Turčišće. Podaci iz knjige “Sveti Juraj u Trnju” autora Juraja Kolarića.
U toj se knjizi spominje da su na mjestu današnjeg Dvorišća grofovi Zrinski imali dvore ili “marof” pa otuda naziv Dvorišće. Arheološki nazivi upućuju da je prostor oko Turčišća i Dvorišća naseljen mnogo godina prije Krista. Tako je u Močvarama kod Dvorišća otkrivena (nekropola tumula) iz vremena oko 700 g. pr. n. e., a nedaleko od tog nalazišta je otkriveno nalazište “Gradišće” iz 11. do 13. st. pr. n. e. U 17. stoljeću Međimurski su plemići morali davati vojničke obaveze kralju ili banu u slučaju ratne opasnosti ili opće mobilizacije.
Obaveze su tražene od plemića prema veličini njegovog posjeda. Tako je 1672. godine dva konjanika morao dati plemić iz Turčišća Juraj Vrasich. U Turčišću su imali posjede i drugi vlastelini i plemići. Tako se 1716. godine spominje iz plemičke obitelji Balog udovica Katarina, Baltazar iz plemičke obitelji Bedeković koji je imao kuriju i ekonomiju u Turčišću, te posjede i podložnike u Turčišću i Dvorišću. Još se spominju plemiči Ivan i Petar Berke, braća Juraj i Ivan Horvat 1623. godine, plemič Korber stariji 1718. godine, Ivan Puljaj 1711. godine, Juraj Vrasich 1688. godine. Posljednji je imao posjed u Držimurcu i Turčišću i bio je vlasnik Mlina na Trnavi. Podaci iz kataloga «Međimursko plemstvo» MMČ.
U knjizi Rudolfa Horvata “Povijest Međimurja” spominje se da su kanonske vizitacije bekšinskog arhiđakonata Zagrebačke biskupije vršile popis župa (fara) u Međimurju. Prvi takav popis obavljen je 1334. godine, a drugi 1501. godine. U Horvatovoj knjizi su navedeni popisi iz godina: 1688., 1693., 1698., 1716., 1720., 1747., 1779. i 1793. godine. U tim popisima spominje se i župa Sv. Juraj u Trnju sa svojih osam filijala među kojima je Turčišće tada (Torčišće) i Dvorišće. 1698. godine navedeni su i kućegospodari nekih sela među kojima i Turčišće. U Turčišću su navedeni sljedeći kućegospodari: Matija Tomašić, Nikola Tompa, Juraj Krčmar, Matija Paragi, Matija Božić, Nikola Pincer, Stanislav Lepen, Tomo Hanžeković, Stjepan Fiškuš, Juraj Sokol, Stjepan Pogar, Juraj Drevenkar, Martin Darabor, Luka Novosel, Juraj Tompa, Ivan Mezek, Martin Jalšovec, Matija Hegeduš, Jakob Regani, Juraj Marag, Luka Kranjec i Jakob Pincer.
Iz popisa žiteljstva u Međimurju 1802. godine nalazi se da je župa Sv. Juraj u Trnju brojila 2299 vjernika u sedam sela. Turčišće je tada imalo 368 stanovnika. Dvorišće se još nije razvilo u jače naselje pa je potpalo pod Turčišće. Prema Juraju Kolariću u knjizi “Sveti Juraj u Trnju” popisom iz 1857. godine u Turčišću je u 52 kuće stanovalo 463 žitelja, od toga osam Mađara. U Dvorišću je u šest kuća živjelo 80 stanovnika. Stanovnici Podnove (šumarski dom) u tom vremenu pripadaju pod Hodošan, a izvještaj vizitatora iz 1865. godine spominje da Podnova tada broji 12 duša, a krčma Malikut (Zelengaj) 5 duša. Poslije preokreta u državi SHS vršeni su popisi žiteljstva u Međimurju 1923., 1931. i 1937. godine. Prema Rudolfu Horvatu, preloški je kotar godine 1937. zapremao 31.432 hektara zemljišta, na kojem se nalazilo 40 naselja sa 44.948 žitelja. Kotar se dijelio na 12 upravnih, 33 katastarske općine, a imao je 10 rimokatoličkih župa i 24 pučke škole. Selo Domašinec je tada brojalo 1798 stanovnika, Turčišće 843, Kvitrovec 198, Dvorišće 119, zaselak Podnova 7 stanovnika i zaselak Komparija 36 stanovnika.
Godine 1791. Međimurje kupuje grof Juraj Feštetić i od tada Feštetići gospodare Međimurjem 132 godine sve do 1923. kada je posljednji Eugen Feštetić Međimurje prodao konzorciju “Slavonija” d.d. iz Zagreba. Feštetići su bili dobri gospodari i na cijelom području Međimurja u 19. stoljeću posjeduju 23 “marofa” u četiri centra. Jedan od tih centara bio je “marof” u Turčišću. Marof u Turčišću je bio upravni centar za deset okolnih “marofa”. To su bili: Turčišće, Palinovec, Gardinovec, Belica, Sveti Rok, Mali Rok, Novi Rok, Remiz, Gornji Kraljevec i Slemenica. U sastavu bivšeg “marofa” u Turčišću bile su izgrađene razne gospodarske zgrade, alodijalna stambena zgrada te kuća za upravitelja “marofa”.
Nakon preokreta 1918. godine izvršena je agrarna reforma po kojoj je zemlja grofa Feštetića podijeljena seljacima ili dana u zakup, a na mjestu bivšeg “marofa” su ljudi izgradili svoje kuće. Krajem 19. stoljeća, točnije 1887. godine u Turčišću je bila izgrađena nova državna dvorazredna škola, koju su 1914. godine mještani porušili u želji da napravu novu. Međutim dogodio se Prvi svjetski rat i gradnja je na dugo vrijeme izostala, tako da se od 1919. godine nastava odvijala u zgradi bivšeg upravitelja “marofa” sve do 1961. godine kada je u istu zgradu uselio pogon MTČ-a.Zgrada je srušena tek 1967. godine.
Danas Turčišće administrativno pripada Općini Domašinec, broji (prema zadnjem popisu) 588 stanovnika. Opremljeno je komunalnom infrastrukturom, osim kanalizacije, ima područnu školu, nekoliko trgovina, ugostiteljske objekte. Na području naselja djeluje 1 kulturno-umjetnička udruga, 1 športska udruge i dobrovoljno vatrogasno društvo. Stanovništvo se uz zaposlenje bavi i poljoprivredom.